Put Kući…. Povratak Sebi…

Put Kući…. Povratak Sebi…

Put Kući…. Povratak Sebi…
(Moć Jednote, a jednota su svi, pa i ja, ti… pa kome se vraćate, koga se sjećate… Sebe, a samim time i svih)

Ima momenata kad stanete i jedino što čujete u glavi: Zašto? Trenutaka kada vas netko pita gdje ste, a vi samo znate da jeste. Gdje – pa tu, jer nekako ste baš tu, gdje god to bilo. No i dalje čujete: Zašto?
I nekada se to vrijeme vrlo brzo raščisti i vi krenete kao da se taj trenutak saznanja da samo postojite nikada nije niti dogodio. No nekada ostanete u njemu i padnete u njemu. Jer ne čujete odgovor. Jer odgovora nema. Jer je odgovor da Jeste – upravo tu, ovdje, negdje i baš vi i baš svi. I tako jednostavno. I ako cijeli svijet nahrupi, a obično da jer zašto ne, onda padnete jer niste čuli odgovor.
I možemo ovdje ući u one psihološke vode gdje bi mogli analizirati i sistematizirati što se sve iz toga može dogoditi sa životom i općim psihičkim stanjem. Kada toliki dijelovi vas samih još uvijek nadvladaju taj vaš dio sa pitanjima i željom da sami sebe spasite od samog sebe – odnosno kada mislite da će jedan dio vas bez vas nestati, a zapravo je to nemoguće osim u prividu kada i vi zajedno sa tim dijelovima upravo ostanete nigdje, a znate da je Vaše srce negdje.

Ali Zašto?

Jer naime upravo jeste, postojite i zapravo ste u sebi i u svima kroz to. I svaki pokušaj analiziranja je suvišan – onaj koji će vas vratiti natrag – gdje nije postojanje. Svaki izazov koji vam ljudi nameću – upravo u tom trenutku sa beskrajnim pitanjima i beskrajnim objašnjenjima da ste potrebni NEGDJE – čekaj, ali ja već jesam negdje, tu sam i ovdje sam. U svojoj sam potrebi postojanja, a zašto me se upravo želi izbaciti iz nje, odnosno pokazati mi da se opet trebam vratiti, izaći negdje kod nekoga tko NE ZNA da već je negdje i postoji. I sva ta previranja u tom vremenu da ste nešto trebali napraviti ili trebate, da možda sve što ste već prošli eto niste pa će vam oni to objasniti, sve te stare laži kojima vas obasipaju, podmeću bilo što ono baš bilo što u nadi za reakcijom… U nadi da se maknete iz sebe i ne budete nigdje – jer svi su nigdje i negdje u potrazi za negdje drugdje izvan sebe kako bi našli sebe…
I sve te zamke ste već preskočili na svom putu, čemu sada, neka ostanu gdje trebaju, svaki ponovni povratak je povratak – vraćanje unatrag…

I Zašto?
Zašto bi konkretno tada trebali reagirati, kada vi već jeste reagirali samim time što ste to primijetili. I samim time što ste shvatili da nije potrebno. I samim time što stojite u sebi, znači u svima. Negdje, jer baš jeste tu. I možda u tom trenutku uočite kako se sa strane to očituje tako da ”oni” budu nesretni jer vas nema da im potvrdite da nečega nema, da nas nema.
A Zašto?
Kada vi baš jeste tu, vas upravo Ima.
A oni misle da nečega nema, a uvijek ima svega i uvijek smo tu osim kada mislimo da nismo tu.

Zašto?
Naime, izaći prema nigdje da bi skupa stajali u nigdje i tražili u beskraj negdje ostajući u iluziji da nismo, a mi već jesmo, u iluziji da nemamo, a sve imamo u sebi.
Ili ostati u negdje i pokazati da je nigdje samo iluzija. Svijetliti u negdje i biti tu kako bi pokazali da postojanje postoji. Kako bi svatko svojim tempom došao do toga da i on/a je, kako bi svatko vidio da je to moguće….

Popeti se na ”brdo” i sa onima koji su tamo svijetliti kako bi i drugi vidjeli da je moguće ili se vratiti do nekoga i plakati s njim u nigdje potražujući i zaboravljajući da je negdje tek koji korak daleko – unutar sebe….
Najveća milost i je upravo u tome da se pokaže da negdje postoji, da mi postojimo, da mi možemo, da mi svijetlimo i veseliti se svakome tko stiže kako bi svjetlo postojanja bilo što veće.
I znati da svatko stiže svojim tempom, ”prvi je zadnji, zadnji je prvi”… Moć Jednote…

Maya, 21.03.2018.